Al se nekad dobro jelo baš…

Kao foodbloger sam prije četiri godine učestvovala na konferenciji Food Talk koja se održavala na Salašu 137 u Novom Sadu, Vojvodina. Te sam se 2013. zaljubila u grad na Dunavu, njegovu arhitekturu, ljude, ali najviše u kuhinju tog podneblja. Iako sam duhom gajila tajnu ljubav prema Novom Sadu, zahvaljujući Balaševiću, uživo je ta tajna ljubav postala ona prava iskrena.

Dolazila sam u Novi Sad i nakon te  konferencije, na neke druge konferencije, seminare, edukacije… ali nikada nisam imala dovoljno vremena da Novom Sadu pokažem svoju ljubav prema njemu.

Ove godine sam išla za svoju dušu. Povod broj jedan: druženje sa super društvom koje me tamo čeka. Povod broj dva: Koncert moje platonske ljubavi Đorđa Balaševića u njegovom gradu. Povod broj tri: Pokazivanje ljubavi Novom Sadu. Povod broj četiri: Vojvođanska kujna.

Pa da počnem od početka.

Maja, Milica i Đorđe organizovaše sve – moj dolazak, koncert, turističku turu. Fantastična ekipa koja zauzima posebno mjesto u mom srcu. Maja i Đorđe u Beogradu imaju koncept food turističkih obilazaka, prilikom kojih turiste vode na ne tako popularna mjesta gdje se jede super lokalna hrana. Po uzoru na njih, Milica me po dolasku u Novi Sad vodi u Gredu, mali autentični vojvođanski restoran, koji služi domaću preukusnu hranu. Aperitiv Deda Jovina domaća malinovača, raj za nepca. Nakon toga slijedi bistra pileća supa za okrepljenje nakon dugog puta iz Sarajeva. Glavno jelo Mlinci sa ćuretinom, napravljeni u zemljanoj posudi. Fuzija okusa i mirisa kakva se sreće samo u Vojvodini.

gozba_mlinci

Prva noć koncert Balaševića u SPENSu – pun ljudi koji su došli da čuju starog petla da poslije deceniju ponovo pjeva u svom gradu. Balaševićevi koncerti u Novom Sadu i Sarajevu su neuporedivi. Ta fuzija emocija se vidi samo tamo gdje su ti korjeni.

koncert

Pošto se ogladnilo tokom četverosatnog koncerta, odlične atmosfere i mnoštva emocija, Maja i Milica me vode na street food. U Bubiju uzimamo sendvič sa piletinom i sirom, u Roštiljnici pljeskavicu sa domaćim ajvarom, girros i najpopularniji Index sendvič.

Sutradan obilazak znamenitosti, shopping centara, prirodnih ljepota, kulturno-historijskog naslijeđa. Kroz  Tamarinsku do Zmaj Jovine pa do Dunavskog parka i Muzeja Vojvodine, u Zmaj Jovinoj do Vulkana po nekoliko dobrih naslova za ponijeti kući, na trgu kod Katedrale obilazak novosadskog Winterfesta, koji za razliku od sarajevskih, traje cijeli decembar i januar, u Kralja Aleksandra u Kafeteriju po jednu brazilku, pa nazad u stan po malo odmora.

kafeterija

Noć druga, raspoložena ekipa vodi me u Sokače, domaći restoran u kojem tamburaši upotpunjuju doživljaj i ugođaj uz vojvođanske melodije. Za dobrodošlicu slatko od šumskih jagoda i domaća malinovača. Predjelo plata od sira, plata namaza/domaćih pašteta, uštipci i domaće kifle te plata sa 4 vrste pite. Glavno jelo janjeći kotlet kuhan u crvenom vinu sa ruzmarinom služen uz sos i pire krompir. Sad će neko reći “sve je to nešto standardno, već viđeno” ali način pripreme jela u Vojvodini se ne može porediti sa onim što druge kulture spremaju. Druženje je trajalo do kasno u noć uz crno vino, začinjeno svim tim okusima i uz tamburaše.

janjeci-kotlet

tamburasi_sokace

Dan treći slijedi obilazak Petrovaradinske tvrđave, starog naopakog sata, čija velika kazaljka pokazuje sate a mala minute, kako bi se sa brodova koji plove Dunavom vidjelo koliko je sati. Posjetili smo i muzej tvrđave gdje nas je vodič upoznao sa historijom gradnje tvrđave i ratova, te načina života u tom periodu.

petrovaradin-sat

Nakon toga odlazimo u kuću kobasica, gdje se mogu pojesti kobasice kakve želite, bas onako po vlastitom ukusu. To je bio uvod, aperitiv za ručak u gastro pubu Camelot. Napravljen baš onako u stilu kralja Arthura sa štitovima i mačevima. Tamo služe jela koja se zovu Štit, Mač, Konjanik, Vitez, Kneginja… Naručujem jelo koje nosi naziv Soko. Servira mi se domaća integralna pasta sa špinatom i ćuretinom u zemljanoj posudi. Ne volim povrće, špinat najmanje, ali je Soko jelo u kojem sam uživala. Po desert odlazimo u Veliki, naziv kafe i restorana modernog doba, gdje služe sve vrste jela ali i preukusne deserte. Ko je vidio otići u Novi Sad a ne pojesti Šnenokle? Naravno, naručujem ih i uživam u tom tradicionalnom slatkišu.

soko-pasta

snenokle

U Novom Sadu i Vojvodini uopšte ima oko 40 različitih nacionalnosti, govori se mnogo jezika, i svi žive skladno poštujući jedni druge, slaveći svako svačije praznike. Sve se to odrazilo i na vojvođansku kuhinju, zbog čega i jeste tako bogata, maštovita ali i različita i ista u isto vrijeme.

Moje se putovanje tu i završilo, nazad u Sarajevo put me zove, ali obećah napisati priču koja će nadam se i druge potaknuti da osjete tu toplinu Vojvodine i Novog Sada. I da zaključim: “Odlazi cirkus iz našeg malog grada širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada ko je domaćin, a ko je bio gost“.

 

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Živim/Radim/Putujem. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s